<Grašak>>

Jednom davno postojao je princ koji se želio udati za princezu; ali ona bi morala biti prava princeza. Putovao je po cijelom svijetu kako bi ga pronašao, ali nigdje nije mogao dobiti ono što želi. Bilo je dovoljno princeza, ali bilo je teško saznati da li su pravi. Uvijek je bilo nešto u vezi s njima što nije bilo kao što bi trebalo biti. Tako je opet vratio kući i bio tužan, jer bi se jako volio da ima pravu princezu.

Jedne večeri užasnu oluju; bilo je gromobrana i munje, a kiša se izlila u bujice. Odjednom se čuo kucanje na gradskoj kapiji, a stari kralj je otišao da ga otvori.

Bila je to princeza ispred kapije. Ali, dobro milostivo! Kakvo je vid kiša i vjetar našla pogled. Voda je trčala s kose i odjeće; trčala je u nožne prste cipele i opet izlazi na petama. A ipak je rekla da je prava princeza.

"Pa, uskoro ćemo to otkriti", pomislio sam staru kraljicu. Ali nije rekla ništa, ušlo u krevet, skinula savu posteljinu s posteljice i položila grašak na dnu; zatim je uzela dvadeset madraca i položila ih na grašak, a zatim dvadeset i krevetica-dolje na vrhu madraci.

Na ovo je princeza morala lagati cijelu noć. Ujutro su pitali kako je spavala.

"Oh, vrlo loše!" Rekla je ona. "Jedva sam zatvorio oči cijelu noć. Nebo zna samo šta je bilo u krevetu, ali ležao sam na nečem teškom, tako da sam crn i plava po cijelom tijelu. To je grozno! "

Sad su znali da je prava princeza jer je osjetila grašak odmah kroz dvadeset madraca i dvadeset eiderskih kreveta.

Niko osim prave princeze može biti tako osjetljiv kao.

Dakle, princ ju je odveo zbog svoje žene, jer je za sada znao da ima pravu princezu; a grašak je stavljen u muzej, gdje ga još uvijek može vidjeti, ako ga još uvijek nije vidjela.

Eto, to je istinita priča.