<Grašak>>

JEDNOM davno bio je princ koji je želio oženiti princezu; ali ona je morala biti prava princeza. Putovao je po cijelom svijetu da bi pronašao jednu, ali nigdje nije mogao dobiti ono što je želio. Bilo je dovoljno princeza, ali bilo je teško saznati jesu li prave. Uvijek je nešto u vezi s njima nije bilo onako kako bi trebalo biti. Tako se vratio kući i bio je tužan, jer bi jako volio da je imao pravu princezu.

Jedne večeri naišla je strašna oluja; grmljalo je i sijevalo, a kiša se izlivala kao iz bujica. Odjednom se začulo kucanje na gradskim vratima i stari kralj je otišao da ih otvori.

Bila je to princeza koja je stajala tamo ispred kapije. Ali, dobri Bože! kakav su prizor priredili kiša i vjetar. Voda joj je curila s kose i odjeće; slijevala se niz vrhove cipela i opet izlazila na petama. A ipak je govorila da je prava princeza.

„Pa, uskoro ćemo to saznati“, pomisli stara kraljica. Ali nije ništa rekla, otišla je u spavaću sobu, skinula svu posteljinu s kreveta i stavila zrno graška na dno; zatim je uzela dvadeset madraca i stavila ih na zrno graška, a zatim dvadeset kreveta od perja preko madraca.

Na ovome je princeza morala ležati cijelu noć. Ujutro su je pitali kako je spavala.

„Oh, baš loše!“, rekla je. „Jedva sam oka sklopila cijelu noć. Bog zna šta je bilo u krevetu, ali ležala sam na nečem tvrdom, tako da sam cijelo tijelo crna i modra. Strašno je!“

Sada su znali da je prava princeza jer je osjetila zrno graška pravo kroz dvadeset madraca i dvadeset kreveta prekrivenih perjem.

Niko osim prave princeze ne može biti tako osjetljiv.

Tako ju je princ uzeo za ženu, jer je sada znao da ima pravu princezu; a zrno graška je stavljeno u muzej, gdje se još uvijek može vidjeti, ako ga niko nije ukrao.

Eto, to je istinita priča.